Hrvatska: Život u šumskoj kolibi – ‘Zadovoljan sam, tako je priroda htjela’

Hrvatska, BEŠINCI„Rodom sam iz susjednih Doljanovaca. Živio sam u Đurđenovcu kod Našica koji je poznat po drvnoj industriji, tamo sam i radio 16 godina. Kako sam završio tu? Rastao sam se sa ženom. Stan sam ostavio djeci i supruzi. Vratio sam se u rodni kraj i napravio si kolibu. Već 20 godina živim ovako, u šumi“ – priča nam Jozo Pećur koji živi u bez struje, vode, telefona, WC-a i bilo čega što uzimamo „zdravo za gotovo“. Njegova koliba u šumi kod Bešinaca nedaleko Kaptola skrpana od dasaka je barem topla, a s obzirom na okolinu, ima i drveta za ogrjev. U osam kvadratnih metara nalazi se kuhinjica i soba, a Joza nam kaže da mu više ne treba jer je gotovo uvijek vani.

– Šumu sam odabrao zato što je to majka priroda. Ona je tako odabrala i kaže: „Tako moraš Joza živjeti“. Tu pronalazim neko svoje zadovoljstvo i mir jer ja sam ispaćen čovjek. Imam brata dolje u selu, ali ja sam sam odabrao ovakav život. Imam dvije kćeri koje žive u Austriji, zadnji put sam ih vidio prije 10 godina. Kad one neće meni, neću ni ja njima. Možda sam tvrdoglav, star i zatupio, ali mislim da sam ja njihov otac, ne oni moj – nastavlja svoju priču šumski čovjek.

Jozo živi manje od socijalne pomoći, više od sitnih usluga u selu i životinja koje uzgaja. Glavno društvo mu čine tri hrvatske ovčarke koje sve zove istim imenom Vidra. „Šumskog čovjeka“ smo ipak zatekli u selu, a ne u njegovom domu. Dok se vraća u šumu Vidre veselo poskakuju.

– Za mirovinu nemam godina, tek mi je 55, primam socijalnu pomoć od 600 kuna. U selu priskočim upomoć ako mogu, uglavnom lakše poslove. Ljudima u selu napravim neke poslove oko kuće, oni meni to već nekako kompenziraju. Ponekad prodam neke životinje da prehranim one koje ostanu. Mora se tako „vrtjeti nešto“. Što ću? Sa 600 kuna treba preživjeti. Sa šumskim radnicima sam u jako dobrim odnosima. Moraš biti kulturan i održavati dobre odnose. Jedino mi smeta što su posjekli ovo drveće koje je tu raslo 50 godina, staro je skoro kao ja, ali kad moraju – priča nam dok gacamo uz blatni šumski put.

– Imam 17 koza. Sad ćeš vidjeti svinje kakve imam ako su došle iz šume, znaju gdje im je dom i same se vrate. Ovu malu crnu krmaču zovem Plačka jer se neobično glasa, stalno cvili. Ova obična Šara je dobila takvo ime jer je šarena, da je crna bila bi Gara. Nekad se uhvati jaki miris, a zaboravim se presvući kad dođem u selo pa kažu „Joj, kao da je netko bio kod koza“. A ja odgovorim „tko će biti drugi nego ja?“. Ovaj kiosk sam dovukao uz pomoć prijatelja iz Novih Bešinaca. Prije toga sam u starom autobusu držao krmivo za životinje – provodi nas kroz svoje skromno carstvo.

U ovoj samogradnji od otpadaka i dasaka živi u takvim uvjetima da se reporteru diže kosa na glavi (vjerujte poduža je). No, Jozo kaže da je zadovoljan.

– Nedostaje mi samo jedna ženska osoba koja bi mi pripazila malo oko kuće i pravila društvo, ali znam da je tu kao u štali. Zadovoljan sa s onim što imam, ne treba mi ništa. Što god dođe, dobro dođe. Možda bi mi jedino dobro došle zimske čizma broj 42 i zimska jakna. Hrane imam, toliko koliko mi treba da uhranim životinje. Evo sada ste me zatekli dok sam kosio djetelinu za svinje u selu. Tko bi vukao djetelinu odozdo, ali eto „tulavi Joza“ vuče. Mora se nešto raditi. Vegetu, sol, rezance kupim u trgovini, ali što god mogu proizvodim si sam.

Nakon odlaska pozdravlja nas srdačno jer mu je drago da mu je netko došao u goste. Malo tko osim šumskih radnika i slučajnih prolaznika dođe k šumskom čovjeku osim mještana susjednog sela koji ga nekad zatraže poneku sitnu uslugu.

Ostavite komentar

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s